Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30

Rumunija, zemlja elfova – biciklistička tura 2019.

Objavljeno u: Vesti iz kulture
Sreda, 20 Maj 2020 11:31

Kulturni centar Vršac nastavlja da Vas vodi kroz biciklističke avanture naših umetnica Elke i Mane.

Nakon Đerdapske klisure, predstavljamo Vam njihovu biciklističku avanturu kroz susednu Rumuniju.

 

1 Nadomak sela Potok

Nadomak sela Potok (RO)

 

Veliki snovi o osvajanju Uvca su se raspršili nakon dva telefonska poziva i pokušaja da pronađemo, našem džepu, prihvatljivu cenu smeštaja. Tamara je pomenula neko luksuzno letovanje na ostrvima u Grčkoj za taj novac i tu je stavljena tačka na višemesečnu razradu rute preko Zlatara do Uvca.
Kako to u životu obično biva, nije onako kako biste hoteli, već kako vam se namesti. Namestilo se da je baš tog popodneva u posetu došao moj dragi prijatelj Javor Rašajski. Budući da je i sam u svoje vreme biciklom (starim rogom) obišao Srbiju uzduž i popreko, stanem da mu pričam ogorčeno o planu koji se upravo izjalovio i tada on zbunjeno postavi pitanje – a šta ćete tamo dole kada ovde, na 30 km od Vršca, imate prelepe kanjone Nere, Beušnice i Karaša?! Čim sam ostala sama, započela sam istraživanje terena preko google maps i zaista sve je bilo tu, nadomak nas. Brzo pravim plan B. Već sutradan je druga ruta bila spremna i poslata Tamari na uvid. Tako počinje naša prva prekogranična avantura biciklima.
Tačno 18. maja 2019. uputile smo se ka Staroj Palanci, tački iz koje započinjemo sva naša putovanja, sa namerom da rano ujutru pređemo Kaluđerovo. Dragan nas je, kao i uvek, dočekao sa rashlađenim pićem i spremnom tablom za poku. Nakon nekoliko partija u kojima se nismo proslavile, „odjavile smo se iz programa“ jer je ujutru valjalo ustati rano.

 

2 Dragan

Dragan koji nas čeka sa ohlađenim pićem

3Mitar

Mitar osedlan i spreman za put

 

Rano jutro 19. maja je osvanulo osunčano i već poprilično podgrejano. Dragan nas je nakon doručka ispratio dugo zamahujući svojom velikom šakom. Dovikivao je nešto u fazonu „javljajte se”. Put nas je, preko Banatske Palanke, Vračev Gaja i Bele Crkve, vodio ka graničnom prelazu Kaluđerovo. Ideja nam je bila da čim pređemo granicu nastavimo ravno poljskim putem ka selu Petrilova (RO) pa potom dalje, ka Potoku, koji je bio naš krajnji cilj za prvi dan. Tamara je imala veliki strah od prelaska granice na dvotočkašu. U njenoj glavi se odmotavao film o nekakvom posebnom tretmanu putnika na dva točka. Pokušavala sam da joj razvejem negativne misli, no ubrzo će se sama, na licu mesta, uveriti da će prelazak proći glatko. Put do Kaluđerova je nešto sasvim posebno. Polja oko nas su prepuna žutog cveta koji u maju oprašuju rojevi pčela i sve tako opojno miriše pa se lako može zaspati na biciklu. Na granici nas čeka duga kolona vozila, a uporedo sa njom bajkerska kolona koja očito dobro poznaje ljude na granici. Dobijaju „brzi tretman”. Iz tog razloga govorim Tamari da se „priheftamo” bajkerima na začelje i plan uspeva. Carinici na obe granice znatiželjno pitaju gde smo se uputile i nakon kratkog izlaganja uz osmeh i odobravanje nas propuštaju uz reči podrške.

Masiv koji se isprečio ispred nas su zapravo obronci Banatskih planina čiji je Vršački masiv sastavni deo. Ono što nam je poremetilo plan bile su velike kiše koje su padale nekoliko nedelja pre našeg puta i ostavile zarobljene vodene džepove u oranici. Naš pokušaj da se uputimo tim blatnjavim putem osujetili su jedan dečak i jedan pas. Pokušavajući da nas odbrani od svog razjarenog psa mališan je otrčao u kuću iz koje su istrčali muškarac i žena. Nakon što je pseći lavež utihnu uspevam da na engleskom upitam za put do Petrilove. Naravno da je to najgluplja moguća ideja – pitati ih bilo šta na engleskom 500 m od granice sa Srbijom. Žena na vrlo razgovetnom srpskom jeziku objašnjava da je put potopljen i da nikako ne možemo tuda, nego da se vratimo do carine, pa skrenemo na put desno, pa potom ka Oravici, pa potom još jedno skretanje desno. Objašnjava da je to „malo“ kružni put, ali jedini mogući. Dakle krenule smo magistralnim putem ka Oravici da bi smo skrenule ponovo levo i uputile se ka Čukičima i Slatini Neri.

 

4 plan-a

Plan A

5 plan-b

Plan B

 

Baš na tom skretanju osetile smo jak udar vetra koji je duvao sa obronaka planina ispred nas. Negde u svojim nedrima te su planine krile dve predivne reke, Neru i Beu. Mada, mislim da Tamari u tim trenucima borbe sa vetrom nije bilo do poetskog sagledavanja okoliša. Nekoliko riđana nam je uputilo začuđene poglede, dok su pored puta mirno pasli travu koja je u maju baš jedra.

 

6 Tamara odmor

Tamara – pauza na putu

7 cukic

Negde kod Čukiča

8 put ka potoku

Put ka Potoku

9 ridjan

Riđan


Nadomak mesta Čukiči shvatamo da će se naš put prilično odužiti. Hvata nas blaga panika jer je, mešavina jakog majskog sunca i snažnog vetra, sagorela sve otkrivene delove kože. Stojeći na jednoj račvi na putu osećam kao mi se lice zateže i promatram dve opcije koje su pred nama. Pitam se koda vodi jedna, a kuda druga. Koja je strmija, a posle koje sledi teži uspon. Tamara skida suvišne slojeve odeće. Konačno odlučujem da se spustimo desnim putem. Brzo stižemo do dna spusta i zavijamo kod lepo sređene crkve, iz koje izlazi neki narod. Opet presmešna scena – englseki, ruke, noge, mimika… pokušavam da saznam kuda dalje do Potoka. Ljudi iz crkve, kao da su uvežbali neku koreografiju, telima se naginju svi u istu stranu i rukom zabacuju ka desno. Muškarac srednjih godina malo iskače iz grupe i grubim glasom objašnjava, ubacujući koju reč srpskog, da se vratimo nazad pa produžimo pravo. Sve je jasno ko dan! Okrećemo Mitra i Stanka tamo gde nas je „plesni klub iz crkve” uputio i stižemo do nove račve. Tamara klonulo obara glavu i huhće od toplote. U tom trenutku iz susedne ulice dotrčava pas, a za njim i devojka koja mu se obraća na nama poznatom jeziku. Pitam je za put ka Potoku, ali usput ubacim i – ima li ovde nešto da se popije? Ne očekujem pozitivan odgovor, no baš onda kada se najmanje nadate…

 

10 pivo

Pivo zlata vredno u Čukičima

11 case

Čaše, poklon ljubaznog domaćina

 

Njen mladić drži lokal koji upravo zatvara, ali otvoriće ga samo zbog nas. Ubrzo smo sedele pod jarkocrvenim koka-kolinim suncobranima. Tamara je pila pivo sa limunom, a ja koka-kolu. Mladić, gazda lokala, je poreklom iz Srbije, a ovde se oženio. Ima puno prijatelja sa obe strane granice. U Rumuniji je pronašao neki životni optimum i dobro mu ide. Veoma je zainteresovan za naše putovanje i žao mu je što ga nismo kontaktirale ranije. On bi, kaže, sve organizovao. Na kraju nam donosi poklon! Dve prelepe pivske čaše koje smo pažljivo ušuškale međ opremu. Jedan gest pažnje i ljudskosti u stranoj zemlji nam je potpuno preokrenuo sliku o Rumuniji. Kakava je bila do tada? Pa prepuna predrasuda…

Naše putovanje ka čudesnom mestu Potok se odužilo do kasnih popodnevnih sati. Negde oko 5 po rumunuskom vremenu stižemo do nekakve pristave, gde uspevam kratko da upitam jednog radnika – Potok? Na moje iznenađenje, pokazuje da treba da skrenemo sa puta kojim vozimo već satima. Konačno spust! Dugi blagodetni spust za naše umorne noge koji vodi kroz gustu šumicu i blago krivuda. Prolazimo pred table na kojoj je ispisano to čarobno ime „Potok”, ali tu nas čeka neprijatno iznenađenje – nedaleko odatle opet račva i dva veoma strma uspona. Naš smeštaj je označen na putu desno. Počinje besomučno verglanje na najmanjem prenosu. Imam osećaj da bih se brže kretala pešice. Seoce je baš staro sa niskim kućicama od nabijača, ali sve je vrlo uredno. Na prozorima su ljupki drveni šaloni, uglavnom u zelenoj boji i obavezno saksije sa cvećem. Znatiželjni meštani, tu i tamo, upućuju nam začuđene poglede, kao da se pitaju odakle smo tako crvene i ispečene stigle na biciklima „pod punom ratnom opremom”. Ja malo odmičem jer na vrhu uspona uočavam da neko maše dok Tamara ostaje da gura Mitra. U jednom momentu bacam pogled da vidim kako joj ide i gledam dirljiv prizor – Tamaru koja se smeje gurajući bicikl i jednu staricu koja se upinje gurajući ga od pozadi i nešto živo čavrlja.

 

12 tamara gura bicikl

Tamara gura bicikl u mestu Potok

13 potok

Potok

 

Konačno se nalazimo ispred našeg smeštaja u Potoku. Ljubazna žena, koja je zadužena da nas dočeka i ostavi nam ključeve od kuće, objašnjava Tamari kakav je dogovor sa vlasnikom. Umorna sam i ne obraćam pažnju kako se konverzacija odvija. Tamara odlazi nekuda sa njom i vraća se da bi mi izdeklamovala sve što je saznala. Gledam i trepćem usporeno pa uspevam da pitam – Aha. Na kom jeziku ti je tačno sve to objasnila? Tamara se široko osmehuje, tako da joj se vide svi malko rezređeni zubići, i govori – pa na španskom!!!

 

14 pobedile

Pobedile vetar, sunce, blato i predrasude

 

Ulazimo u prelepo uređenu kuću, ukrašenu starinskim eksponatima, kartama terena, lovačkim motivima. Kuhinja je ogromna i vrhunski opremljena, a naša soba ima svoje kupatilo. U šoku smo! Ovakav smeštaj za cirka 15 evra nismo mogle ni da sanjamo. Poseteljina je nova. Peškiri novi! Kupatilo sa prostrnom tuš-kabinom modernog dizajna…

Nakon što smo se osvežile i presvukle izlazimo na prostrani trem sa dvorištem koji gleda znate gde? Na panoramu Vršačkih planina koju sada gledamo iz potpuno novog ugla! Prelepa je!

Nastaviće se...

Vi ste ovde: Home Rumunija, zemlja elfova – biciklistička tura 2019.
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar