Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30

CRTAČKI (SPI)RITUALI JAVORA RAŠAJSKOG

Objavljeno u: Izložbe
Petak, 17 Juli 2020 06:46

Dodatne informacije

  • Datum: Petak, 17 Juli 2020
  • Vreme: 19 h
  • Mesto: 3D galerija

U okviru svoje 3D galerije na platformi KUNSTMATRIX Kulturni centar Vršac predstavlja izložbu crteža magistra Javora Rašajskog pod nazivom "Srtački (spi)rituali". Izložba će moći da se pogleda od 17-27.07.2020. na linku CRTAČKI (SPI)RITUALI JAVORA RAŠAJSKOG

 CRTAČKI (SPI)RITUALI JAVORA RAŠAJSKOG

Postoji mišljenje u metodologiji da uopšte nije bitno upoznati neku nauku hronološki ili određenim redom – ukoliko se pomno istraži pojedina oblast, pre ili kasnije krug znanja će se zatvoriti, istraživač će obuhvatiti bitno. Takav je i smisao crtanja, crtež je istovremeno analiza i sinteza, projekcija i duhovno oružje, a crtanje je put. Drugačije rečeno, šta god da čitaš, proučavaš ili crtaš, uvek stižeš do sebe. Crtači kažu da treba razlikovati crtež od crtanja. Postoje vekovi crteža kao materijalnog dobra, muzejsko-galerijskog i istorijsko-umetničkog artefakta, ali ne i crtanja. Crtež je materijalni trag, ne samo likovni izraz, posledica unutrašnjih procesa, a crtanje je kao krvotok, duboko lično uslovljeno, pojedinačni psihološki proces, osećajnost i saosećajnost, nema vremensku i materijalnu dimenziju, kao što je nema ni biće. Poezija i crtež su načini osvajanja ili razotkrivanja unutrašnjeg zamka, katedrale duše. Zato nema pravog kolektivnog crtanja, ono je duboko lični čin, pečat i znak uzrokovan unutrašnjim razlozima poput ljubavi. Kada nadrealisti grupno učestvuju u crtačkoj igri, eksperimentalnom crtežu nazvanom „izuzetni leš” (cadavre exquis) ili u sučeljavanju dva majstora na jednom crtežu (Leonid Šejka i Vladan Radovanović su započeli isti crtež sa dva suprotna kraja papira) kao na šah tabli, uvek postoji granica, omeđena teritorija, zamak duše iz koga se odapinju linije-strele. Crtanje je stoga nesaglediv mentalni proces a crtež njegov trag, mapa lavirinta ili nepoznate teritorije, vodič u divljoj zemlji zvanoj umetnost, otkrivanje i prelaženje određene oblasti. Javor Rašajski (Vršac, 1946) je u tom smislu crtač koji crta crtež (može se crtati i ono što u likovnom smislu nije crtež), bitan mu je takav umetnički izraz kao dovršenost, putovanje i domaštavanje, avantura u prostoru i vremenu. Za njega je crtež više od uobičajene skice ili studije, uosećavanje (nem. Einfühlung), eksperiment sa sobom i istorijom, dakle i mentalni proces. Radovan Hiršl, umetnik iz njegove generacije, genijalno je naslovio autopoetički tekst „Šara šaru šarom šara”. Crtež je i za Rašajskog magija, krajnji čin zavođenja, a crtanje je neistraženi, nedoslućeni proces. Rašajski upravo u procesualnosti pronalazi smisao crtanja, svoj opšti način rada, vraća se nekim starim radovima, docrtava ih i likovno redefiniše. Treba ostati uspravan i časno istrajati pred zagonetnom belinom papira, podloge kao tabula rasa umetnosti, rešiti tajnu formata, kompozicije, izbora materijala i alatki. Izgleda da crtač njima teži nagonski, svim bićem. Neko se bori sabljom, drugi floretom a Rašajski je izabrao bodež, lancetu, hirurški nož, sa kojim opsesivno i ritualno urezuje svoje crne linije na belinu papira, pušta krv zvanu tuš, gravira i tetovira površinu, uzima joj meru i isteruje dušu na površinu. Crtanje je, kako Dragan Jovanović Danilov misli o umetnosti „poosobljenost” pa i razmišljanje o crtežu koje neminovno postaje ličnosno i poetičko. Traje taj Rašajski pred utopijom belog kao leptir pred svećom, sagoreo je na svakom crtežu, ali i uzrastao ponovo u sledećem. On je majstorski crtač, poslednji veliki srpski sledbenik moćne severnjačke, direrovske škole crtanja, koja ovde ima mnoge poklonike. Kao mačevalac ili hirurg zna da odvoji crno od belog, noć od dana, dobro od zla, život od smrti – u samo jednom potezu linije – i zna kada treba stati, odustati od crtanja. Mijamoto Musaši (Miyamoto Musashi), najveći samuraj u japanskoj istoriji, kaže u svom učenju Knjiga pet krugova da borac mora znati kada da odustane i povuče se. Njegovim savremenicima bilo je neshvatljivo da on ne odgovara na pojedine uvrede i ne upušta se u dvoboj, ali iz perspektive majstora je razumljivo – ukoliko nema prilike da se usavrši veština – čemu borba? U tom smislu crtač i profesor Dragan Lubarda je crtačima dao i pravo na grešku. 7 Rašajski zna kada treba prekinuti liniju, odustati od daljeg crtanja, od analize, završiti crtež nedorečenim tačkicama. Crtež je izazov, kao partija šaha, u njegovo rešavanje crtač ulaže različite strategije i napore. Za ovog Vrščanina je kao i za Musašija (koji je bio i izvanredan crtač) bitna praznina koliko i forma, a prazno nije u crtežu kao na akvarelu samo pozadinsko polje, belina ili (ne)obojenost podloge, već mistično polazište, nulti stepen stvaranja, predmet promišljanja i vrsta utočišta. Puno i prazno, belo i crno, svetlost i senka – to je disanje crteža, ekstremi toplog i hladnog između kojih se crtač kreće, način da se dosegne neko unutrašnje stanje, lepota ili ružnoća živog uz prisustvo svesti o smrti. Oprezan kao ratnik, crtač nikada ne dozvoljava da ga crtež nasuče na sprud kiča, anegdotizma ili antiumetnosti. Ne doživljava crtački brodolom i decenijama crta jer zna šta je crtež, traje iz dela u delo. Radije kažemo traje, nego usavršava se ili napreduje jer se crtanje ne može naučiti, jednom osvojeno majstorstvo treba samo negovati, kako Uroš Tošković kaže bdeti nad „nežnim unutrašnjim biljkama”. Rašajski se kao i svi pravi crtači uopšte ne menja a i zašto i ka čemu pomerati jednom osvojenu filosofiju, ovladanu veštinu, zašto izneveriti pronađenu dubinu. Crtež je izraz krajnosti, totalnog i nadvremenog, cilj je ne narušiti jedinstvo, savez podloge i ruke, crteža i crtača. Reč je o celovitom stvaraocu, umnom u likovnom smislu, snažnom u izrazu, pripadniku rase koja izumire. Dragan Lubarda, teolog crteža, kaže da je Mikelanđelo (Michelangelo) zabio

sebi jednu strelu u glavu a ona se zove Fidija (Fidias). Tako se i za Rašajskog može reći da polazi od velikog uzora, od Albrehta Direra (Albrecht Dürer), ne toliko učeći od njega koliko nastojeći da se odmeri prema njegovom radu a to je već viši nivo stvaranja. Direr, putovođa po raju i paklu umetnosti, umeo je da zamađija liniju pa su neki zapadni teoretičari pomišljali da srpska reč crtež potiče od ruske reči „čert” (vrag, đavo), ali Dragan Lubarda to odbacuje, tvrdeći da je priroda crteža svetlosna. Crnilo linije, grafizam tuša i pera ili zasenčenost olovke, vidovi su otiskivanja u duhovnu pustolovinu, psihonautičkog putovanja u zaumni prostor. Rašajski suvereno brodi tim crnim morem tuša pomoću beline svojih jedara crtačke čestitosti, likovnog poštenja, upuštajući se u rešavanje ne malih formata. Pronašao je kompas za putovanje po crnilu, dosežući daleku obalu svetlosti. Kompas mu je mali instrument za koji je Salvador Dali (Salvador Dalí) rekao da bi ga jedino poneo na pusto ostrvo – a to je oko, izoštreno i izbrušeno na dijamantskim tocilima filigranski preciznog crteža. Ustao je taj Rašajski u odbranu crteža kada na takav način više niko i ne pomišlja, ne samo u Vojvodini, on je verovatno jedini na tom prostoru koji zaista crta. Radeći i na formatima koji su veći od uobičajenih za potrebe minucioznog, detaljističkog, studioznog crteža, uvodeći nove, čvrste podloge od veštačkih materijala umesto hartije, razlistao je svoje crtačke mape u više pravaca (kako sam kaže „Od jednog crteža mogu da napravim deset”). Javor Rašajski se potpuno udaljio od prosečnog poimanja crteža koje je u postmoderni doseglo nivo banalnosti i uputio prema crtežu kao filosofiji, crtanju kao ritualu i spiritualu. On je sada i ovde vrli učitelj kao nekada stari majstori, ka njemu se okreće lice Mnemosine (Mnemosyne). Zato oni koji znaju šta je umetnost crtanja pažljivo osluškuju šta im poručuju radovi ovog majstora.

 

Dejan Đorić

 

BIOGRAFIJA

Rođen je u Vršcu 1946. godine. Akademiju za likovne

umetnosti završio je u Beogradu 1975. godine u klasi profesora Zorana Petrovića. Crtanje je učio kod profesora Aleksandra Lukovića, a crtež je specijalizirao na postdiplomskim

studijama kod prof. Zorana Petrovića.

Aktivno izlaže od 1982. godine. Uradio je ili ilustrovao preko osamdeset knjiga, od kojih su šest autorskih iz

oblasti ornitologije. Iz iste oblasti ima preko dvadeset naučnih radova.

Radeći na knjigama, nagrađen je dva puta prvom nagradom na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu 2002.

i 2004. godine, a 2007. dobija Visoku nagradu rumunske

Akademije nauka i umetnosti za autorsku knjigu Ptice Banata. Grad Vršac dodelio mu je Oktobarsku nagradu 1998.

i 2004. godine. Član je Matice srpske i ULUS-a.

Direktor Gradskog muzeja Vršac bio je od 2000. do

2004, a član Opštinskog veća zadužen za kulturu od 2008.

do 2012. Živi i radi u Beogradu i Vršcu.

 

Kolektivno je izlagao na svim značajnim izložbama ULUS-a, a samostalne su: 1982. Karlovac, Galerija Barešić, ctreži 1983. Novi Sad, Galerija biblioteke Matice srpske 1984. Zagreb, Galerija SRCE, crteži 1984. Novi Sad, Galerija Doma armije, crteži 1984. Sombor, Galerija Doma armije, crteži 1984. Bačka Palanka, Galerija Gradskog muzeja, 1984. Ilok, Galerija Doma kulture, crteži 1985. Zagreb, Galerija SRCE, crteži 1986. Niš, Galerija Doma kulture, crteži 1987. Beograd, Galerija Akademije za likovne umetnosti 1987. Vršac, Narodni muzej, slike i crteži 1988. Novi Sad, Mala galerija ULUV-a, crteži 1988. Opovo, Savremena galerija, slike i crteži 1990. Beograd, Galerija STARA KAPETANIJA, crteži 1991. Novi Sad, Velika galerija Kulturnog centra 1991. Vršac, Galerija grada, crteži 1991. Kikinda, Galerija Gradskog muzeja, slike i crteži 1991. Sremski Karlovci, Galerija Gradskog muzeja 1992. Vršac, KONKORDIJA, slike i crteži 1994. Beograd, Galerija 73 , slike i crteži 1994. Zrenjanin, Savremena galerija, slike i crteži 1997. Pančevo, Gradski muzej, slike 1998. Smederevska Palanka, Gradska galerija, crteži 2000. Beograd, Galerija 73, slike 2000. Beč, IHS, Gal. Jesuiten, Foyer sponsor, crteži 2002. Beograd, Galerija SULUJ, slike 2005. Smederevska Palanka, Gradska galerija, slike 2006. Beograd, Galerija Biblioteke grada Beograda 2007. Novi Sad, Muzej Vojvodine, slike i crteži 2007. Vršac, Gradski muzej, slike 2008. Temišvar, Galerija PIGMALION, crteži 2009. Sombor, Gradska galerija, slike 2012. Novi Sad, galerija SANU, slike 2014. Beograd, Galerija Biblioteke grada Beograda 2015. Vršac, Gradski muzej, slike i crteži 2017. Beograd, Galerija Doma vojske, crteži 2017. Bela Crkva, Gradski muzej, slike 2017. Oradea (Rumunija), Muzeul Țării Crișurilor, slike

CRTAČKI (SPI)RITUALI JAVORA RAŠAJSKOG
Postoji mišljenje u metodologiji da uopšte nije bitno upoznati neku nauku hronološki ili određenim
redom – ukoliko se pomno istraži pojedina oblast, pre ili
kasnije krug znanja će se zatvoriti, istraživač će obuhvatiti
bitno. Takav je i smisao crtanja, crtež je istovremeno analiza
i sinteza, projekcija i duhovno oružje, a crtanje je put. Drugačije rečeno, šta god da čitaš, proučavaš ili crtaš, uvek stižeš do sebe. Crtači kažu da treba razlikovati crtež od crtanja.
Postoje vekovi crteža kao materijalnog dobra, muzejsko-galerijskog i istorijsko-umetničkog artefakta, ali ne i crtanja.
Crtež je materijalni trag, ne samo likovni izraz, posledica
unutrašnjih procesa, a crtanje je kao krvotok, duboko lično
uslovljeno, pojedinačni psihološki proces, osećajnost i saosećajnost, nema vremensku i materijalnu dimenziju, kao
što je nema ni biće. Poezija i crtež su načini osvajanja ili razotkrivanja unutrašnjeg zamka, katedrale duše. Zato nema
pravog kolektivnog crtanja, ono je duboko lični čin, pečat i
znak uzrokovan unutrašnjim razlozima poput ljubavi. Kada
nadrealisti grupno učestvuju u crtačkoj igri, eksperimentalnom crtežu nazvanom „izuzetni leš” (cadavre exquis) ili u
sučeljavanju dva majstora na jednom crtežu (Leonid Šejka
i Vladan Radovanović su započeli isti crtež sa dva suprotna
kraja papira) kao na šah tabli, uvek postoji granica, omeđena
teritorija, zamak duše iz koga se odapinju linije-strele. Crtanje je stoga nesaglediv mentalni proces a crtež njegov trag,
mapa lavirinta ili nepoznate teritorije, vodič u divljoj zemlji
zvanoj umetnost, otkrivanje i prelaženje određene oblasti.
Javor Rašajski (Vršac, 1946) je u tom smislu crtač koji
crta crtež (može se crtati i ono što u likovnom smislu nije
crtež), bitan mu je takav umetnički izraz kao dovršenost,
putovanje i domaštavanje, avantura u prostoru i vremenu.
Za njega je crtež više od uobičajene skice ili studije, uosećavanje (nem. Einfühlung), eksperiment sa sobom i istorijom, dakle i mentalni proces. Radovan Hiršl, umetnik iz
njegove generacije, genijalno je naslovio autopoetički tekst
„Šara šaru šarom šara”. Crtež je i za Rašajskog magija, krajnji
čin zavođenja, a crtanje je neistraženi, nedoslućeni proces.
Rašajski upravo u procesualnosti pronalazi smisao crtanja,
svoj opšti način rada, vraća se nekim starim radovima, docrtava ih i likovno redefiniše. Treba ostati uspravan i časno
istrajati pred zagonetnom belinom papira, podloge kao tabula rasa umetnosti, rešiti tajnu formata, kompozicije, izbora materijala i alatki. Izgleda da crtač njima teži nagonski,
svim bićem. Neko se bori sabljom, drugi floretom a Rašajski
je izabrao bodež, lancetu, hirurški nož, sa kojim opsesivno i
ritualno urezuje svoje crne linije na belinu papira, pušta krv
zvanu tuš, gravira i tetovira površinu, uzima joj meru i isteruje dušu na površinu. Crtanje je, kako Dragan Jovanović
Danilov misli o umetnosti „poosobljenost” pa i razmišljanje
o crtežu koje neminovno postaje ličnosno i poetičko.
Traje taj Rašajski pred utopijom belog kao leptir pred
svećom, sagoreo je na svakom crtežu, ali i uzrastao ponovo u sledećem. On je majstorski crtač, poslednji veliki srpski sledbenik moćne severnjačke, direrovske škole crtanja,
koja ovde ima mnoge poklonike. Kao mačevalac ili hirurg
zna da odvoji crno od belog, noć od dana, dobro od zla, život od smrti – u samo jednom potezu linije – i zna kada
treba stati, odustati od crtanja. Mijamoto Musaši (Miyamoto Musashi), najveći samuraj u japanskoj istoriji, kaže u
svom učenju Knjiga pet krugova da borac mora znati kada
da odustane i povuče se. Njegovim savremenicima bilo je
neshvatljivo da on ne odgovara na pojedine uvrede i ne upušta se u dvoboj, ali iz perspektive majstora je razumljivo –
ukoliko nema prilike da se usavrši veština – čemu borba?
U tom smislu crtač i profesor Dragan Lubarda je crtačima
dao i pravo na grešku. 
7
Rašajski zna kada treba prekinuti liniju, odustati od
daljeg crtanja, od analize, završiti crtež nedorečenim tačkicama. Crtež je izazov, kao partija šaha, u njegovo rešavanje
crtač ulaže različite strategije i napore. Za ovog Vrščanina
je kao i za Musašija (koji je bio i izvanredan crtač) bitna praznina koliko i forma, a prazno nije u crtežu kao na akvarelu
samo pozadinsko polje, belina ili (ne)obojenost podloge, već
mistično polazište, nulti stepen stvaranja, predmet promišljanja i vrsta utočišta. Puno i prazno, belo i crno, svetlost
i senka – to je disanje crteža, ekstremi toplog i hladnog između kojih se crtač kreće, način da se dosegne neko unutrašnje stanje, lepota ili ružnoća živog uz prisustvo svesti o
smrti. Oprezan kao ratnik, crtač nikada ne dozvoljava da ga
crtež nasuče na sprud kiča, anegdotizma ili antiumetnosti.
Ne doživljava crtački brodolom i decenijama crta jer zna šta
je crtež, traje iz dela u delo. Radije kažemo traje, nego usavršava se ili napreduje jer se crtanje ne može naučiti, jednom
osvojeno majstorstvo treba samo negovati, kako Uroš Tošković kaže bdeti nad „nežnim unutrašnjim biljkama”.
Rašajski se kao i svi pravi crtači uopšte ne menja a i
zašto i ka čemu pomerati jednom osvojenu filosofiju, ovladanu veštinu, zašto izneveriti pronađenu dubinu. Crtež je
izraz krajnosti, totalnog i nadvremenog, cilj je ne narušiti
jedinstvo, savez podloge i ruke, crteža i crtača. Reč je o celovitom stvaraocu, umnom u likovnom smislu, snažnom u
izrazu, pripadniku rase koja izumire. Dragan Lubarda, teolog crteža, kaže da je Mikelanđelo (Michelangelo) zabio
sebi jednu strelu u glavu a ona se zove Fidija (Fidias). Tako
se i za Rašajskog može reći da polazi od velikog uzora, od
Albrehta Direra (Albrecht Dürer), ne toliko učeći od njega
koliko nastojeći da se odmeri prema njegovom radu a to je
već viši nivo stvaranja. Direr, putovođa po raju i paklu umetnosti, umeo je da zamađija liniju pa su neki zapadni teoretičari pomišljali da srpska reč crtež potiče od ruske reči „čert”
(vrag, đavo), ali Dragan Lubarda to odbacuje, tvrdeći da je
priroda crteža svetlosna. Crnilo linije, grafizam tuša i pera ili
zasenčenost olovke, vidovi su otiskivanja u duhovnu pustolovinu, psihonautičkog putovanja u zaumni prostor. Rašajski
suvereno brodi tim crnim morem tuša pomoću beline svojih
jedara crtačke čestitosti, likovnog poštenja, upuštajući se u
rešavanje ne malih formata. Pronašao je kompas za putovanje po crnilu, dosežući daleku obalu svetlosti. Kompas mu
je mali instrument za koji je Salvador Dali (Salvador Dalí)
rekao da bi ga jedino poneo na pusto ostrvo – a to je oko,
izoštreno i izbrušeno na dijamantskim tocilima filigranski
preciznog crteža. Ustao je taj Rašajski u odbranu crteža kada
na takav način više niko i ne pomišlja, ne samo u Vojvodini, on je verovatno jedini na tom prostoru koji zaista crta.
Radeći i na formatima koji su veći od uobičajenih za potrebe minucioznog, detaljističkog, studioznog crteža, uvodeći
nove, čvrste podloge od veštačkih materijala umesto hartije, razlistao je svoje crtačke mape u više pravaca (kako sam
kaže „Od jednog crteža mogu da napravim deset”).
Javor Rašajski se potpuno udaljio od prosečnog poimanja crteža koje je u postmoderni doseglo nivo banalnosti i
uputio prema crtežu kao filosofiji, crtanju kao ritualu i spiritualu. On je sada i ovde vrli učitelj kao nekada stari majstori, ka njemu se okreće lice Mnemosine (Mnemosyne). Zato
oni koji znaju šta je umetnost crtanja pažljivo osluškuju šta
im poručuju radovi ovog majstora.
Dejan Đorić
Vi ste ovde: Home Javne nabavke Usluge Izložbe CRTAČKI (SPI)RITUALI JAVORA RAŠAJSKOG
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar